Gospodarska kretanja

Kriza (grč. Krisis) znači prijelom, prolazno teško stanje u svakom, prirodnom i društvenom procesu. Gospodarskom krizom se naziva razdoblje značajnog negativnog razvoja u gospodarstvu. Osim toga, gospodarskom krizom se naziva i postojanje negativnog razvoja i drugih makroekonomskih pokazatelja (npr. razina cijena, zaposlenost, tokovi kapitala).

Gospodarska kriza može zahvatiti privredu jedne države ili više njih, može zahvatiti jednu gospodarsku granu širom svijeta, gospodarstvo više država ili cjelokupno svjetsko gospodarstvo. Gospodarstvo koje pogodi gospodarska kriza trpi najviše zbog posljedica nezaposlenosti i osiromašenja širokih slojeva stanovništva, što može dovesti do socijalnih nemira.

Razlozi gospodarske krize su vrlo različiti. S jedne strane to može biti nesklad između ponude i potražnje unutar jedne narodne privrede, i to u pravilu kad potražnja padne ispod razine ponude roba, pa jedan dio roba ostaje neprodan, odnosno ne nađe put do kupca. Ovo može biti posljedica nepovjerenja potrošača u budući gospodarski razvoj. Negativni učinak mogu imati veće prirodne katastrofe, ratna opasnost ili teroristički napadi i slično. Jednako tako, nedostatak sirovina može izazvati suzdržavanje konzumenata od kupovine.

Prisjetit ćemo se kako su se u prvom kvartalu 2020. godine hrvatsko, europsko i, općenito, svjetsko gospodarstvo suočili sa značajnom promjenom. U dijelovima Azije pojavio se dotad nepoznat virus koji se ubrzano širio te je zahvatio i zemlje EU, što je ostavilo snažne posljedice na njihova gospodarstva. Pojedine zemlje su relativno kasno reagirale ili su ciljale na stvaranje kolektivnog imuniteta, te su suočene sa značajnim morbiditetom i mortalitetom posebice starijih skupina stanovništva i onih s kroničnim oboljenjima.

U svrhu ograničenja širenja epidemije većina zemalja propisala je smanjivanje ili kompletnu zabranu socijalnih kontakata, što je proizvelo i ekonomske posljedice. Po rigidnosti mjera posebice se istaknula Hrvatska, ali će biti i osobito ekonomski pogođena. U ovom se radu stoga želi dati uvid u glavne makroekonomske posljedice COVID-19 šoka u Hrvatskoj, ali i ostalim članicama EU.

Smanjenje društvenih kontakata stvorilo je pritisak i na smanjenje osobne potrošnje. Pogođeni su i glavni trgovinski partneri, što se nepovoljno odrazilo i na izvoz, a naročito izvoz usluga. Ovakva kretanja djelovala su i na smanjenje privatnih investicija uslijed snažnoga negativnog šoka potražnje, no vjerojatno i javnih. Naime, dio javnih investicija financira se iz proračuna, ali je fiskalna pozicija države uvelike ovisna o kretanju potražnje.

Razdoblje zatvaranja urodilo je snažnim smanjenjem poreznih prihoda (naročito PDV-a), ali i doprinosa. To će zajedno s pritiskom javnosti utjecati i na potrebu rezanja proračunskih rashoda, uslijed čega će se smanjivati i kapitalna ulaganja. Dio investicija će svakako otkazati i poduzeća u javnom, ali i privatnom vlasništvu. Navedeno pridonosi i amplifikaciji šoka potražnje. Ipak, smanjenje investicija i osobne potrošnje bilo je neznatno slabije nego što je pao BDP.

Smanjenju BDP-a u drugom kvartalu od 15% najviše je pridonijelo smanjenje izvoza usluga za dvije trećine. Nužno je također istaknuti i djelovanje automatskog stabilizatora koje se ogleda u smanjenju uvoza. Uz šok potražnje, većina poduzeća obustavila je svoje djelatnosti, što je rezultiralo šokom ponude. Dio radnika iskoristio je mogućnost da svoju redovitu aktivnost obavlja od kuće, što će vjerojatno u budućnosti rezultirati fleksibilnijim radnim uvjetima.

Dio javnih usluga čijoj se digitalizaciji pružao otpor sada je digitaliziran preko noći. Međutim, posljedice na tržištu rada najviše se ogledaju kroz gubitak posla zbog pada prometa. Za jedan dio radnika država financira dio plaće, što se dodatno nepovoljno odražava na fiskalnu poziciju države, iako će dio pomoći svakako osigurati i Europska unija. Osim posljedica na tržište rada i proračun važno je uzeti u obzir posljedice i na financijski sektor.

Početkom 2022. godine, svijet se tek počeo ekonomski oporavljati od krize izazvane pandemijom, a već prijeti nova, možda još i gora kriza izazvana ratom u Europi. Najsnažniji udar došao je od sve veće inflacije, a počeli su izlaziti i prvi podaci kako gospodarstva snažno usporavaju, a ponegdje i već zaranjaju u recesiju. Kakav ekonomski utjecaj ima ruska invazija, koliko Europska unija i Hrvatska imaju kapaciteta zaštititi se od posljedica nadolazeće moguće velike gospodarske krize?

Nakon izbijanja ruske invazije, vidjeli smo – prema tvrdnjama Zapada – uvođenje do sada najsnažnijeg paketa sankcija Rusiji. One su najviše usmjerene na financijski aspekt, dok su primjerice, uvozu ruskih energenata i dalje uglavnom otvorena vrata.

Na kraju krajeva, Rusija je pod sankcijama – doduše ne ovakvog opsega – još od 2014. godine i aneksije Krima. Ovo jesu najsveobuhvatnije sankcije u povijesti međunarodnih odnosa i definitivno razaraju rusko gospodarstvo, to nije sporno.

No, kad pogledate strukturu uvoza i izvoza Europske unija i Rusije, vidjet ćete da izvoz Rusije u EU čini otprilike polovicu njezina ukupnog izvoza. Pri tome je izvoz EU-a u Rusiju negdje oko pet posto ukupnoga izvoza, a ne postoji članica kojoj izvoz u Rusiju čini više od 20 posto ukupnog izvoza.

No, kada pogledate strukturu te trgovinske razmjene, onda je vidljivo da se ruski izvoz u EU uglavnom sastoji od izvoza energenata. Pri tome Bugarska iz Rusije zadovoljava 100 posto svojih potreba za plinom, Poljska 80 posto, Italija 60 posto, a Španjolskoj i Portugalu ruski plin uopće ne treba. Tu je vidljiv unutarnji problem EU-a koja nema zajedničku energetsku politiku ili barem razine solidarnosti potrebne za izlazak iz ove krize. Tako da po površini idu tenkovi, a ispod zemlje nafta i plin.

Europa još nije uvela embargo na uvoz nafte i plina iz Rusije. Procjene govore da bi u slučaju prekida dotoka plina u Njemačku 40 posto tamošnje industrije stalo. To bi dovelo do recesije u Njemačkoj, a time i u eurozoni, odnosno EU. Može li si EU priuštiti još jednu recesiju svega dvije godine nakon pandemijske i imali li fiskalnih i monetarnih kapaciteta za onakav opseg poticaja kakvima smo svjedočili prije dvije godine, za vrijeme korona krize?

Rat u Ukrajini i prijeko potrebne sankcije imat će utjecaj na gospodarski rast i inflaciju u cijeloj Europi (manje na gospodarski rast, više na inflaciju). Scenariji ekonomske katastrofe naziru se za Ukrajinu i Rusiju, ali trenutačno se ne vidi osnova za pretpostavku da će doći do globalne recesije ili recesije u Europi. Međutim, ako bi potpuno ekonomsko odvajanje od Rusije bilo potrebno (ovisno o daljnjim događajima u Ukrajini) u 2022. i 2023. godini, to bi zasigurno pogodilo Europu. Gotovo cijela Europa je trenutačno spremna preuzeti te rizike.

Ipak, posljedice osjećamo već sada i to kroz visoku inflaciju, odnosno općem porastu cijena, pri čemu se najviše ističe i zabrinjava porast cijena energenata. Inflacija je izravna posljedica neravnoteže između proizvodnje i potražnje, a navedeno dovodi do kontinuiranog rasta cijena proizvoda i usluga te zauzvrat uzrokuje gubitak vrijednosti novca i posljedično kupovne moći, odnosno potražnja je veća od proizvodnje (ponude).

Iz ekonomske perspektive, inflacija je jedna od ključnih pojava u gospodarstvu. Za razumijevanje inflacije važni su pojmovi novac i cijena. Svaki proizvod ili usluga na tržištu ima svoju cijenu, koja je izražena u novcu. No, cijene proizvoda i usluga mogu se s vremenom mijenjati i to upravo zbog promjena ponude i potražnje.

Razlozi za recentno povećanje inflacije uglavnom su posljedica nekoliko faktora:

−       povećanja uvezene inflacije, odnosno porasta cijena sirovina i industrijskih proizvoda na svjetskom tržištu,

−       oporavka domaće osobne potrošnje, što je potaknulo proizvođače i trgovce da porast troškova prevale na krajnje kupce,

−       rata u Ukrajini, koji je doveo do poremećaja u lancima opskrbe i energetske krize,

−       i konačno statističkih razloga, odnosno činjenice da se tekuće cijene uspoređuju s cijenama godinu dana prije, a koje su bile smanjene zbog tržišnih poremećaja uzrokovanih pandemijom i zatvaranjem gospodarstava.

Potrošačke cijene u Hrvatskoj porasle su u lipnju 12,1 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. To je najviša stopa inflacije od kada Državni zavod za statistiku (DZS) vodi te podatke, a ponajviše je posljedica rasta cijena goriva i hrane.

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, u lipnju su u odnosu na svibanj porasle 1,1 posto, dok su u odnosu na lipanj prošle godine skočile 12,1 posto, pokazuje izvješće DZS-a.

Rast cijena od 12,1 posto predstavlja znatno ubrzanje u odnosu na svibanj, kada su cijene porasle 10,8 posto na godišnjoj razini. Godišnja stopa inflacije potrošačkih cijena nastavila se ubrzavati i tijekom lipnja te je, nakon što je u svibnju poprimila dvoznamenkaste vrijednosti, u lipnju dosegnula povijesno visokih 12,1 posto. Prosječni rast potrošačkih cijena tako je u prvoj polovici 2022. iznosio 8,6 posto.

Najnovije procjene upućuju na to da bi prosječna godišnja stopa inflacije potrošačkih cijena u 2022. mogla biti znatno viša od one u prethodnoj godini. Ocjenjuje se da će najveći doprinos ubrzanju prosječne inflacije dati cijene hrane i energije.

Godišnja bi stopa inflacije vrhunac tijekom 2022. mogla dosegnuti u drugom tromjesečju, kada se očekuje porast cijena električne energije i prirodnog plina koje se administrativno reguliraju i mijenjaju jedanput godišnje. Cijene spomenutih energenata na europskom tržištu snažno rastu još od jeseni 2021. godine, na što je, osim povećane potražnje, uvelike djelovao slabiji dotok plina iz Rusije i Norveške.

Kako se zemlje Europske unije u određenoj mjeri oslanjaju na plin u proizvodnji električne energije, tako se rast cijena plina prelio i na rast cijene električne energije na europskom tržištu. Potkraj 2022. godine očekuje se smanjenje godišnje stope inflacije. Pritom se računa s postupnom normalizacijom lanaca opskrbe, koja će omogućiti uravnoteženje ponude i potražnje pojedinih poluproizvoda i gotovih proizvoda na globalnoj razini.

S približavanjem kraja godine očekuje se i postupno usporavanje godišnje stope rasta cijena hrane, koje bi moglo biti rezultat stabilizacije cijena prehrambenih sirovina na svjetskom tržištu te učinka baznog razdoblja uzrokovanog znatnim rastom cijena hrane krajem 2021. godine. Uz to, u istom razdoblju očekuje se i znatno usporavanje godišnjeg rasta cijena energije zbog baznog učinka te pada cijena sirove nafte, u skladu s trenutačnim stanjem na terminskom tržištu.

Krize i ratovi mijenjaju mnogo toga, ponekad sve. Nakon Drugog svjetskog rata nastao je novi svjetski poredak, ali i institucije poput Ujedinjenih naroda, koje bi trebale spriječiti da se jedan takav razoran rat ponovi. Nakon globalne financijske krize države su pojačale kontrolu banaka i nadzorne organe. Tokom korona-krize konačno smo naučili cijeniti prednosti digitalizacije, na primjer tokom rada od kuće.

Ovaj rat, za koji samo znamo da je brutalan, ali ne i kada i kako će se završiti i koliko daleko je čovjek u Kremlju spreman ići. Kao što vidimo, on ujedinjuje takozvani Zapad i zbog njega su uvedene oštre sankcije. Rubalj ponovo erodira, kreditni rejting zemlje je srozan, investitori i njihov kapital odlaze. Ali hoće li sankcije imati željeni učinak? Pogađaju li one koje bi trebale pogoditi ili samo obične ljude?

Zapadna Europa, ovisna o ruskoj nafti i plinu, zabrinuta je za svoje industrije koje velikim dijelom ovise o ruskim fosilnim gorivima. Europljani strahuju od naredne zime, jer bi njihovi stanovi mogli ostati hladni. Na benzinskim crpkama cijene vrtoglavo rastu, cijena nafte dostiže nove rekorde. A to je tek početak. Na primjer nikal – kojeg Rusija također mnogo ima i koji je neophodan za proizvodnju čelika – preko noći je poskupio za 50 posto. Poskupjeli su i paladij, aluminij i plemeniti plinovi neon i ksenon – također važne sirovine koje zapadnoeuropske tvrtke velikim dijelom uvoze iz Rusije.

Jesu li to sve sastojci za novu globalnu ekonomsku krizu?

Ono oko čega se uopće ne mora raspravljati: inflacija će biti veliki problem. U glavnim gradovima Europe sada se užurbano rade planovi za prekid ovisnosti o ruskom plinu i nafti. To je lakše reći nego učiniti – i neće se dogoditi brzo. A svakako će biti skupo: prema procjenama stručnjaka, punjenje europskih skladišta prije iduće zime tekućim plinom umjesto ruskim, koštat će oko 70 milijardi eura.

S druge strane, Moskva će dobro razmisliti prije nego što obustavi snabdijevanje plinom. Jer svakoga dana to joj donosi milijune i milijune: samo u veljači Europljani su Gazpromu i drugim tvrtkama uplatili 5,6 milijardi eura. Za svaki barel nafte koji izveze Rusija, prema sadašnjim cijenama, zaradi između 70 i 90 dolara. Jedino što bi tu moglo pomoći je da se na tržištu drastično poveća količina nafte, kako bi se smanjila cijena. S druge strane, državna blagajna u Kremlju je dobrano puna, dugovi su relativno mali, a u Pekingu su vjerni prijatelji, pohlepni za novim izvorima sirovina i prodajnim tržištima.

Važno pitanje, koje se možda prerano postavlja, glasi: Kako bi naš budući odnos prema Rusiji mogao izgledati? Može li ga uopće biti? Jasno, najprije treba prestati rat, najbolje što prije. Stradanje ljudi u Ukrajini mora se okončati. Ali trajno isključiti Rusiju iz svjetske trgovine? Vrlo teško. Riješiti svjetske probleme (klimatske promjene na primjer) bez Rusije? Teško, pa čak i nemoguće. Naravno da je to moguće samo sa Rusijom.

Nadalje, upitno je koliko je preostalo fiskalnog kapaciteta s obzirom na količinu novaca “ispucanog” u vrijeme pandemije. Na fiskalnom planu EU će ipak nešto učiniti, ali bitno drugačije nego u pandemiji. Tu su dva segmenta: jedan će biti pomoć kućanstvima s obzirom na energetsku krizu i inflaciju uvjetovanu tom krizom, a drugi će biti poticaj vojnoj industriji. Pitanje je koji su dosezi takve politike u uvjetima kada imate krizu izazvanu šokom ponude. To je kontraproduktivno i šalje potpuno pogrešnu poruku jer plasirate takve poticaje u uvjetima inflacije koja u eurozoni nikada nije bila tako visoka.

S druge strane, monetarna politika u eurozoni što god učini ili ne učini, neće biti dobro jer sada postoji problem inflacije. Ortodoksni ekonomski pristup kaže da se problem inflacije rješava restriktivnom monetarnom politikom, odnosno podizanjem referentnih kamatnih stopa. Ako se problem inflacije krene rješavati ortodoksnim pristupom, postavlja se pitanje što će se dogoditi sa ekonomskim rastom, odnosno kolika je opasnost od recesije i porasta nezaposlenosti. To znači da bi monetarna politika trebala vrlo oprezno postupati.

Kada tome ako se doda da još uvijek postoji problem sa pandemijom, i taj rizik mora biti ugrađen u „algoritam“ odgovora monetarne politike. Treća stvar, krajnje nepredvidljiva i izrazito opasna, jest rat u Ukrajini i sve što on znači, ne samo u smislu ekonomije, već i političkih procesa. Europa je dodatno ranjiva zbog toga što nije država i to je dodatni problem.

Taj sukob nacionalnog i europskog najveći je problem EU-a, a on se zrcali na različite načine. Što duže traje rat, a time i sankcije Rusiji, to je veća opasnost od pucanja savezničkog bloka Zapada.

Europi ne prijeti samo recesija, već i „majka svih kriza“, a to je stagflacijska recesija, što znači visoka i dugotrajna inflacija, rast nezaposlenosti i pad BDP-a. To će biti veliki problem, a onda imate dodatne upitnike koji se tiču fiskalne i monetarne politike. Neki mali obrisi toga vide se već sada, ali već koncem ove godine ili početkom 2023. – pod pretpostavkom da se situacija razvija kako je sada projicirano – to je izgledan scenarij.

Od kako nas sve snažnije pritišću negativna ekonomska kretanja, sve češće dolazi i do pojmovne zbrke o stagnaciji, recesiji, depresiji i krizi. Svakodnevno se raspravlja o tome je li svjetskom ekonomijom zavladala recesija, hoće li se nastaviti rast inflacije, kamata i pad cijena na burzi i, što je najvažnije, kako će u svemu tome proći hrvatska ekonomija. Koliki su izgledi da možda i ovaj put izbjegnemo prelijevanje najtežih posljedica negativnih trendova na svjetskom tržištu na našu ekonomiju.

Gospodarska kriza: stagnacija, recesija i depresija

U SAD-u postoji formalno tijelo najuglednijih američkih ekonomista koje na temelju sveobuhvatne analize ekonomskih kretanja određuje datume početka i završetka recesije. Ona počinje neposredno nakon što uzlazna faza poslovnog ciklusa dosegne svoj vrh, a završava kad silazna faza dosegne dno.

Npr. službeno utvrđena američka recesija trajala je od ožujka do studenoga 2001. - primjer je recesije tijekom koje nije zabilježen pad bruto domaćeg proizvoda u dva uzastopna tromjesečja. Američke su recesije u cjelokupnom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata bile relativno rijetki i kratki događaji. Službeno je u SAD-u proteklih pedeset godina zabilježeno deset razdoblja recesije koja su u prosjeku trajala godinu dana. Kako američko gospodarstvo čini više od 20 posto svjetskoga gospodarstva, tako njegove recesije uvijek imaju šire značenje.

Globalna se recesija osjeća u razmjerima svjetskoga gospodarstva. Iako ne postoji općenito prihvaćena definicija, ekonomisti MMF-a smatraju da globalna recesija uključuje usporavanje stope rasta svjetskoga gospodarstva na manje od tri posto; u posljednjih trideset godina zabilježena su tri takva razdoblja. Nasuprot tomu teška recesija, koja traje dugo i uključuje pad bruto domaćeg proizvoda veći od 10 posto, naziva se “gospodarskom depresijom”.

Konačno, ekonomska i/ili financijska kriza označava slom gospodarstva u situaciji kada država više ne može financirati svoje obveze kao što su servisiranje duga, financiranje javnih potreba i sl. Nedavni su primjeri takvih kriza argentinska, azijska ili ruska. Naravno, fine razlike između različitih stupnjeva ekonomskog usporavanja, recesije i krize ne moraju biti jasno vidljive i njihova je ocjena podložna specifičnim okolnostima određene zemlje. Štoviše, i najteža kriza može izbiti, a da gospodarstvo prije toga ne upadne u razdoblje duboke recesije.

Stagnacija - kratkoročne oscilacije ekonomske aktivnosti, kad gospodarstvo bilježi pozitivne stopa rasta koje su ipak niže nego u prethodnom razdoblju

Recesija - znatan pad ekonomske aktivnosti vidljiv u različitim dijelovima gospodarstva koji traje više mjeseci

Globalna recesija - usporavanje stope rasta svjetskoga gospodarstva na manje od tri posto

Depresija - teška recesija koja traje dugo i uključuje pad bruto domaćeg proizvoda veći od 10 posto

Kriza - slom gospodarstva u situaciji kada država više ne može financirati svoje obveze kao što su servisiranje duga, financiranje javnih potreba i sl.

Kao što smo ranije rekli, inflacija je stopa rasta cijena roba i usluga, što samim time znači pad vrijednosti novca i smanjenje kupovne moći. To se može dogoditi iz više razloga - od nedostatka nekog proizvoda ili radne snage do povećanja potražnje. Također je mogu potaknuti političke odluke o carinama, državnoj potrošnji i kamatnim stopama koje određuju središnje banke.

Stagflacija je kombinacija inflacije i loših gospodarskih uvjeta koja uzrokuje spor rast ili pad BDP-a. Isto tako može trajati duže i teže ju je iskorijeniti nego inflaciju. Kad je gospodarstvo slabo, inflacija je obično niska jer je s jedne strane manja potražnja potrošača, a s druge strane mnogo je proizvoda na zalihama i usluga pa im cijena pada. Visoka inflacija je stoga vjerojatnija kada je gospodarstvo snažno jer rastuća potražnja potrošača povećava cijene.

Stagflacija je najgora od svih mogućih situacija u kojoj se gospodarstvo neke države može naći upravo zbog slabog gospodarskog rasta i naglog rasta cijena. A zašto je ovakvu situaciju teško riješiti? Jedno od oružja protiv inflacije bilo bi povećanje kamatnih stopa, ali ono dodatno slabi ekonomiju i može dovesti do recesije. U 70-im godinama prošlog stoljeća zbog stagflacije su povećane kamatne stope, što je izazvalo razdoblje recesije u cijelom svijetu i dovelo do velikih financijskih kriza.

Dakle, povećanjem kamatnih stopa inflacija se može stabilizirati, ali je onda velik rizik od recesije. U takvoj se situaciji trenutačno nalazi i SAD, a slični scenariji mogući su i u Hrvatskoj.

Stagflacija je stanje u kojem bruto domaći proizvod (BDP) stagnira ili opada, dok gospodarstvo istovremeno trpi visoku inflaciju i relativan rast nezaposlenosti. Imajući to na umu, možemo je okarakterizirati kao isključivo negativnu pojavu.

Stagflacija je prvi put prepoznata među makroekonomistima 1970.-ih kada su mnoge razvijene ekonomije, posebice SAD, iskusile rapidnu inflaciju i visoku nezaposlenost prouzročene naftnim krizama. Od tada do danas, inflacija je nastavila svoj rast u razvijenim zemljama, polako podižući razinu cijena neovisno o tome prolaze li gospodarstva kroz periode recesije, stagnacije ili rasta. 

U pozadini svake stagflacije obično leže jedan ili više šok faktora koji usporavaju ili čak uzrokuju pad gospodarstva i produktivnosti. Klasičan primjer toga je snažan rast cijena važnih energenata ili inputa koji posljedično diže troškove proizvodnje i transporta, što smo imali prilike vidjeti tijekom naftnih kriza 1970.-ih. Poduzeća zatim otpuštaju radnike i dižu cijene kako bi kompenzirali gubitke, dok preostali radnici zahtijevaju veće nadnice zbog inflacije. Ovakav domino efekt mogu potaknuti i financijske krize poput onih 1997. u Aziji te 2008. i 2020. u cijelom svijetu.

Monetarna politika može smanjiti inflaciju dizanjem kamatnih stopa, no to će se negativno odraziti na gospodarski rast. Smanjenje kamatnih stopa pak prividno potiče gospodarstvo, ali ostavlja problem inflacije te poništava smisao štednje novca u banci. Trenutno na djelu možemo vidjeti povijesno niske kamatne stope zajedno sa pojačanim kupovanjem obveznica, poznatim kao kvantitativno popuštanje, od strane svjetskih središnjih banaka što dodaje ulje na vatru inflacije.

Stagflacija nosi sa sobom višestruke izazove za sve štediše koji žele sačuvati vrijednost svojeg novca i pritom ostvariti prinos. Jedan od osnovnih problema jest visoka inflacija uzrokovana rastom troškova proizvodnje i transporta te padom produktivnosti. Visoka inflacija i paralelne, izuzetno niske kamatne stope, zajedno čine štednju u banci uzaludnim pothvatom.

Pritom se javlja i fenomen poznat kao novčana iluzija u kojem stopa rasta razine cijena nadmašuje stopu rasta nadnica, čineći nas relativno siromašnijima zbog pada kupovne moći, iako prividno imamo više novaca. Činjenica ostaje da se papirnati novac, neovisno o tome u kojoj ga svjetskoj valuti držimo, sve više pretvara u bezvrijedan papir.

Recesija podrazumijeva to da nacionalno gospodarstvo bilježi negativan gospodarski rast, tj. pad u dva uzastopna kvartala. Recesija duga više od osam kvartala, odnosno dvije godine rezultira gospodarskom depresijom.

Dakle, tri su temelja krize: stagnacija, recesija i depresija. Intenzitet poteškoća mjeri se na skali od stagnacije, preko recesije, do depresije, a tek se u konačnici može govoriti o krizi.

Stagnacijom se naziva razdoblje u kojem gospodarstvo ne raste, to je dakle, prva faza u kojem su stope rasta ne mijenjaju ili su malo niže nego u prethodnom razdoblju. Nema jedinstvenog stava o pitanju može li se razdoblje stagnacije već smatrati gospodarskom krizom ili ne.

S druge strane, recesija (blaži oblik poslovne nizbrdice) označava pad ekonomske aktivnosti, odnosno pad zaposlenosti, industrijske proizvodnje, trgovine i dohodaka.

Ona se obilježava padom stope rasta u usporedbi sa prethodnim razdobljem. Prema Samuelsonu & Nordhausu recesija je: „opadanje realnog GNP-a (bruto društveni proizvod) u dva ili više uzastopnih kvartala“. Jednostavnije rečeno, recesija obilježava znatan pad ekonomske aktivnosti vidljiv u različitim dijelovima gospodarstva koji traje više mjeseci.

Teška recesija, koja traje dugo i uključuje pad BDP-a u iznosu većem od 10% naziva se depresijom.

Tri su osnovna obilježja recesije:

1. trajanje (duration) – vremenska dužina,
2. dubina (depth) – koliko duboko zadire,
3. difuzija (diffusion) – koliko se široko rasprostire.

Uzroci recesije nalaze se u:

−       poslovnoj i potrošačkoj klimi,

−       stanju i kretanjima na tržištu kapitala,

−       padu industrijske proizvodnje,

−       deficitu platne bilance,

−       vanjskom dugu,

−       proračunskom deficitu, i drugima.

Depresija (prema Samuelsonu & Nordhausu) je „duži vremenski period kojeg karakteriziraju visoka nezaposlenost, niska razina proizvodnje i investicija, umanjeno poslovno povjerenje, padajuće cijene te proširivanje broja poslovnih neuspjeha.”

Što možemo očekivati?

Bauk inflacije kruži svijetom što oživljava i stare rasprave o tome kako najbolje vratiti stabilnost cijena. Pored svih specifičnosti našeg gospodarskog modela, kao i iz njega izvedenih gospodarskih politika, moramo se, prije svega, kontekstuirati u okvir Europe. Recesija u Europi gotovo je neizbježna ako rat u Ukrajini eskalira, dok gospodarsko usporavanje u SAD-u i Kini ugrožava rast čak i bez rata u Ukrajini. Rat samo povećava rizike i ranjivost Europe.

Europske vlade su i pod znatnim pritiskom povećanja potrošnje na nacionalnu obranu što neće smanjiti rast BDP-a ali će umanjiti razinu blagostanja ljudi jer sredstva namijenjena obrani ne mogu ići na potrošnju ili ulaganja u obrazovanje, zdravstvo ili infrastrukturu. Konačno, izgledi za recesiju u Europi, SAD-u i Kini značajni su i rastu, a kolaps u jednoj regiji povećava izglede za kolaps u ostalima.

Manje razvijene zemlje snažno će patiti u slučaju globalne recesije, pa čak i one koje su izvoznice energije i hrane, a visoka inflacija ne olakšava stvari. U ovakvom scenariju, temeljno pitanje koje se nameće je koliko su kreatori politike u Hrvatskoj dorasli zadatku s kojim ćemo se vjerojatno suočiti.

Teoretski, ako bismo se striktno držali makroekonomske definicije recesije, za to još nema ni ekonomskog razloga jer se globalno bilježi usporavanje rasta, ali ne i realan pad BDP-a dva kvartala za redom. Međutim, ostali pokazatelji poput općeg pogoršanja ekonomske klime (pad realnog dohotka, burzovnih indeksa, porast nezaposlenosti i sl.) već su prisutni, pogotovo u SAD-u i razvijenijim dijelovima Europske unije.

Makroekonomske prognoze su već korigirane, a prilično je izvjesno da će ih se korigirati još koji put. Makroekonomisti su u ovoj situaciji optimističniji od poduzetnika, ali daleko od toga da su optimistični. Osnovna razlika je njihova perspektiva gledanja. Dok makroekonomisti gledaju kroz prizmu novca, odnosno kapitala, likvidnosti, kamatnih stopa, BDP-a i ostale statistike, poduzetnici današnju situaciju tumače na temelju pokazatelja iz svakodnevnog poslovanja u kojem trenutno dominiraju dva goruća problema – visoke cijene energije i nedostatak radne snage. Analitičari prate što se događa burzama kapitala, a poduzetnici na burzi rada. Prvi gledaju koliki je trošak novca, a drugi režija.

Stoga smo na vagu recesijskih predviđanja stavili s jedne strane ugledne hrvatske ekonomiste i financijske stručnjake, a s druge poduzetnike iz različitih djelatnosti koje su već jako pogođene inflacijom.

Kada uspoređuju svoju i makroekonomsku perspektivu, poduzetnici ističu kako makroekonomisti svoja predviđanja temelje na podacima iz prošlosti, dok poduzetnici svoje strepnje vuku iz realnog vremena, na temelju kojeg predviđaju budućnost. Oni su ti koji potpisuju dugoročne ugovore s kupcima na globalnim tržištima, što bi bili konkretni pokazatelji gospodarskih aktivnosti. Za sada, kažu poduzetnici, još nema stopiranja narudžbi za njihove proizvode, ali se kod partnera osjeća velika doza opreza, skraćuju se ugovori i potražnja se lagano smanjuje. U takvim okolnostima teško je i planirati i budžetirati, a kamoli investirati.

Svi ekonomski pokazatelji, naročito vrlo visoka inflacija u SAD-u te odgovor centralnih banaka povećanjem referentnih kamatnih stopa, što znači povećanje cijena zaduživanja (što su učinile i Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo), odmah su dovele do pada cijena na dioničkim tržištima te su dionički indeksi pali na burzama diljem svijeta. Također, očekuje se usporavanje gospodarstva koje neminovno dovodi i do rasta nezaposlenosti. Europska središnja banka podiže referentne kamatne stope i to ranije nego je većina stručnjaka predviđala.

Ne očekuje se da će gospodarstvo SAD-a i Kine zabilježiti znatan pad u 2022. ili 2023. godini u svjetlu trenutnih i mogućih daljnjih ekonomskih/financijskih sankcija Rusiji. Stoga, trenutno ne postoji nikakva osnova za pretpostavku globalne recesije, čak i ako bi potpuno ekonomsko odvajanje od Rusije bilo potrebno u 2022. i 2023. godini. No, treba naglasiti da bi takav scenarij ekonomski pogodio Europu (tada bi recesija u Europi u 2022./2023. bila moguća). Uostalom, globalna ekonomija i SAD uspjele su ostvariti solidne stope rasta BDP-a čak i u kontekstu i vrhuncu dužničke krize u euro području (2012./2013.).

Štoviše, zbog slabog ekonomskog rasta, slabog učinka izravnih stranih ulaganja (FDI) tijekom posljednjeg desetljeća i aktivnog vanjskog razduživanja ruskog financijskog sektora s globalnom ekonomijom ne vide se sistematični globalni financijski rizici. Ne treba zaboraviti da svjetska ekonomija trenutno manje ovisi o nafti nego 1970-ih, što bi također trebalo ublažiti realna ekonomska prelijevanja na globalnoj razini.

Rat u Ukrajini donijet će značajna trgovinska ograničenja u odnosima s Rusijom. Međutim, izvozni odnosi već su zategnuti nakon anektiranja Krima i stoga je izvozna kvota za euro područje već prilično niska (izvoz robe iznosi otprilike 0,6% BDP-a). Odlučujući čimbenik je najprije uvoz robe koja se ne može u potpunosti zamijeniti nekom drugom u kratkom roku.

Izračuni su temeljeni na pretpostavci da se uvoz esencijalnih sirovina i industrijskih metala iz Rusije neće potpuno zaustaviti. Također, očekuje se trajno više cijene za navedenu robu i za neke robe poput pšenice. Učinak viših cijena će imati negativan utjecaj na raspoloživi dohodak i profitabilnost te će opteretiti potrošnju i ulaganja kao i cjelokupno povjerenje. Kao rezultat, nova predviđanja pretpostavljaju prosječnu godišnju inflaciju iznad 5% u 2022. godini i rast BDP-a oko 3,3% na godišnjoj razini u odnosu na 4% ranije.

Osnovni scenariji pojedinih analitičara ne pretpostavljaju veće poremećaje u opskrbi energijom, glavni kanal utjecaja trenutne situacije na regiju srednje i jugoistočne Europe je kroz već uočeni (i možda čak i veći) porast cijena energije, u kombinaciji s mogućim ne energetskim poremećajima trgovine s istočnom Europom i povlačenja, odnosno ne realizacije investicija. To će imati najveći utjecaj na porast inflacije, ali nas je i potaknulo da prilagodimo prognoze BDP-a na niže. Utjecaj, kako na inflaciju tako i na rast, vjerojatno će biti ograničen dodatnom fiskalnom potporom, a brzi odgovor je već “uvježban” tijekom pandemije i nedavnog skoka inflacije.

Trgovinska veza s Rusijom na uvoz isključujući energiju, kao i na strani izvoza nije izrazito visoka pa poremećaji u tom pogledu ne bi doveli do recesijskih scenarija. Međutim, već uočeno povećanje cijena plina i nafte samo doprinosi već visokim cijenama energije koje će negativno utjecati na raspoloživi dohodak kućanstava. Navedeno također povećava troškove na razini poduzeća, a poremećaji proizvodnje su čimbenik rizika. Drugi kanal vjerojatno je pad povjerenja među kućanstvima i poduzećima koji utječe na potražnju potrošača i investicijsku aktivnost.

Više cijene energije će podići inflaciju još više, dok regulirane ili čak fiksne cijene električne energije u nekim zemljama ograničavaju neposredan učinak. Štoviše, s već višestrukim odgovorima Vlade na ograničavanje rasta inflacije, bilo bi moguće da će se više takvih mjera provesti u nekim zemljama.

Na kraju, spomenut ćemo i da je u srpnju 2022. godine guverner Hrvatske narodne banke (HNB) Boris Vujčić izjavio kako u 2022. godini očekuje stopu gospodarskog rasta od preko 5 posto, što je znatno više od trenutnih prognoza, dok bi mogući prestanak isporuke plina mogao dovesti do recesije u 2023. godini.

No, u trećem kvartalu imamo vrlo dobro stanje bookinga u turizmu pa možemo očekivati bolju sezonu nego u rekordnoj 2019. godini, ne toliko zbog većeg broja dolazaka, koliko zbog rasta cijena i do 40 posto. Dakle tri kvartala će biti vrlo dobra, a u četvrtom se može očekivati usporavanje gospodarskog rasta, osvrnuo se dalje Vujčić na otvaranju 28. ekonomske konferencije HNB-a.

Najveći rizik nisu ni inflacija ni kamatne stope, već stanje na tržištu energenata. Moguće je da će prestati isporuka plina, što bi u 2023. godini moglo dovesti do recesije. Vujčić je istaknuo kako je HNB do sredine godine očekivao daljnje ubrzanje stope inflacije, dok se za 2022. godinu očekuje stopa inflacije blizu 10 posto.

Nadalje, poručio je da je u interesu Hrvatske prijeći na euro uz najmanji utjecaj na cijene, a zbog visoke stope inflacije učinak će biti marginalan. Ne treba se zbog toga brinuti. Veći razlog za zabrinutost je rast cijena energije i hrane zbog drugih razloga. Već sad je pozitivan učinak u najavi promjene rejtinga te na financijskom tržištu, jer Hrvatska u ovom trenutku ima niže troškove financiranja i zaduživanja, nego da ne ulazi u eurozonu. Tržišta su to ugradila u kamatne stope. U zemljama EU koje ne ulaze u eurozonu kamatne stope su znatno više nego u Hrvatskoj - zaključci su guvernera.

Ivan VIDAS, struč. spec. oec.

Izvori:

1. Lucija R. D., Željko B., Irena R. K., 2020. “Utjecaj COVID-19 krize na hrvatsko gospodarstvo,”, Ekonomska politika u 2021. godini - Hrvatska poslije pandemije, volume 28, chapter 4, pages 121-163, Hrvatsko društvo ekonomista (Croatian Society of Economists).
2. https://www.dw.com/hr/mi%C5%A1ljenje-nova-globalna-gospodarska-kriza-zbog-rata-u-ukrajini/a-61068420
3. http://effect.hr/index2212.html?option=com_content&view=article&id=297:stagnacija-recesija-depresija-kriza&catid=45:politika&Itemid=102
4. https://lidermedia.hr/biznis-i-politika/sve-vec-mirise-na-recesiju-143641
5. https://www.poslovni.hr/trzista/do-kraja-ove-godine-mogla-bi-izbiti-majka-svih-kriza-4334948
6. https://lidermedia.hr/poslovna-scena/svijet/kako-ce-rat-u-ukrajini-utjecati-na-ekonomiju-globalno-i-lokalno-141407
7. https://www.hnb.hr/-/28-dubrovacka-ekonomska-konferencija